Htjela bih da me zagrliš
da me poljubiš da mi budeš blizu da tim svojim rukama, kao po tipkama nježno prolaziš po mome licu... i neznam hoću li ikada dočekati trenutak koji tražim da jutrima svićem na tvome ramenu da zalasci budu kao pjesma svirana samo tvojim prstima... Htjela bi da me zagrliš... kao iz filmova, na nekom mostu, molu ili rtu... da voda ispod nas ispire sve nemire, sve izgubljene svemire sve godine između nas... Htjela bi da me poljubiš očima sanjara, svojim notama, dok pred nama otvaraju se livade, uz pratnju zvona, na nekim dalekim crkvama... Htjela bi da me zagrliš na trgu ondje, među masama da se izgube naša sjećanja i okovi kojima nas vezuju... neznaju... Htjela bih da mi budeš blizu... kada bih plakala, da me veseliš svojim igrama, kada bih vrištala da me ušutkavaš svojim prstima i uspavljuješ pjesmama... Htjela bih... i možda će u nekom paralelnom svemiru u jednom trenu ovog vremena Bog svoje ruke sklopiti... i pustiti...da odsanjam ove snove... i nikad se ne probudim... |